ODRŽIVI RAZVOJ - blog Slavena Dobrovića

Povodom jučer raspravljanog prijedloga zakona o izmjenama Zakona o mjeriteljstvu... Famoznim Zaključkom Vlade Republike Hrvatske o prihvaćanju Prijedloga smanjenja broja agencija zavoda, fondova, instituta, zaklada, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima od 2. kolovoza 2018. godine, definirana je lista institucija koje će se s osnove racionalizacije državnog aparata ukloniti, uglavnom na način da se pripoje nekom već postojećem državnom tijelu, najčešće ministarstvu. Svaka racionalizacija je dobrodošla i poželjna, no ona to uopće ne mora biti ako se provodi površno, bez valjane analize, podloge i jasnih kriterija.  Na primjeru Hrvatskog mjeriteljskog instituta (HMI) jasno je da je ova lista sastavljena na brzinu, za žarkih ljetnih vrućina, neutemeljena, štetna i na koncu opasna za neke elemente državnosti. Ovdje prisutno brkanje stručnih i upravnih poslova i zadaća, posebno u slučaju gdje postoji snažna veza sa znanosti, iznenađuje i frapira. Koja

Ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić istaknuo je kako Hrvatsku čeka ogroman posao podizanja odvojenog prikupljanja s 28% na 60%. Da, velik je to posao i točno je rekao kako u njemu, da bi se uspješno obavio, trebaju sudjelovati svi zajedno, a ne samo država. No, zato čudi da je državna administracija odustala od kućnog kompostiranja, što vidimo po financijskom planu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i izostavljenoj stavci za ovu namjenu. Šteta, jer kućno kompostiranje je najjeftinija i najbrža mjera za poboljšati statistiku postupanja s otpadom.  Prosječna peteročlana obitelj godišnje stvara oko dvije tone kućnog otpada od čega na kuhinjski i vrtni otpad otpada oko 800 kg. Sve se to može kompostirati u vrtnom komposteru cijene ne veće od 200 kuna uz nešto malo pažnje i discipline pri čemu će nastati kompost, materijal bogat organskim sadržajem i hranjivima, vrlo vrijedan za upotrebu u vrtovima i voćnjacima. Za komunalni sustav svakog grada,

Ekonomski rast, često se čuje, jedini je koji izbavlja društvo iz recesije. Jer jedino kontinuirani porast ekonomske aktivnosti dozvoljava zaduživanje i omogućuje vraćanje dugova. No do kuda se može ekonomski rasti, posebno kad se dobar dio te aktivnosti svodi na potrošnju roba? Od 1960. godine  kada je krenuo gospodarski rast, svjetsko gospodarstvo kontinuirano raste sa stopama rasta koje su se u početku, do 1973. kretale između četiri i sedam posto, a kasnije, uz nekoliko kriznih godina ispod 2%, uglavnom su se kretale između 2 i 4,5%. U cijelom tom razdoblju, jedino je 2009. zabilježen pad umjesto rasta koji je globalno iznosio -1,73%. Ekonomije imaju vrlo konkretan materijalni karakter pa ih je potrebno hraniti crpljenjem prirodnih resursa i to neobnovljivim mineralnim sirovinama (metalne, nemetalne, fosilna goriva) i obnovljivim resursima poput drveta, usjeva i raznolikog živog svijeta. No, koliko svijet troši i čini li to racionalno? Troši strahovite količine, uz stalni, u