Pratim ovu raspravu oko micanja Titovog imena iz imena trga ispred HNK-a.
Molim Vas pročitajte ovo svjedočanstvo u nastavku, a takvo bi Vam svjedočanstvo mogao ispričati svaki hrvatski branitelj, i odgovorite na pitanja iz naslova ovog posta.
Priča jednog ratnika
Nikada nisam imao puno, a nikada nisam previše ni tražio. Skromna kućica u slavonskom sokaku, otac koji pije, mater koja se bori da nas prehrani. Ni tada nisam imao puno više, niti sam puno više tražio.
Takvo je vrijeme došlo i znao sam da moram poći, da me zove, da me treba, da bez mene ne može. Na pragu života. Tek oženjen. S krunicom u džepu košulje i mitraljezom na njoj čekao sam vijesti. Žena ti je rodila! Curica je! Znao sam da moram doći do bolnice.
Ne budi lud! Cerić je pao! Dijete ti neće imati tatu! Čekaj da se smiri! Lako njemu pričat’; u tom me trenutku ni tenkovski konvoj ne bi zadržao! Budalo jedna, ulazi! - čujem glas iza sebe. Ne sjećam se puta. Samo, kao kroz gustu maglu, kao da vidim obrise vojske, oružja, tenkova kako pokušavaju pogoditi u crvenu Zastavu. Ni sam ne znam kako smo preživjeli.
Ovdje? Ovdje je rođena moja princeza? - pitao sam se u bunilu stojeći nepomično pred razrušenom bolnicom. Ona! Kako li je ona preživjela tu strahotu? Smijeh na njezinu licu i suza u oku daju mi odgovore. Oprosti, neka zbrka u gradu pa cvjećarne nisu radile - pokušavam ju nasmijati pružajući nespretno složeni buketić poljskog cvijeća. Nije ništa rekla. Nije ni morala.
Ogledam se oko sebe. Na krevetu uz zid poput sardina leže maleni smotuljci čiji plitki uzdasi daju znakove da su i oni dio ovoga svijeta. Svijeta u kojem zaglušujuća buka i krikovi odaju kako je još jedno dijete izgubilo roditelja, kako je još jedna majka izgubila dijete. Pokušavajući sakriti suze pitam ju Koje je naše? Prijekorno me pogleda. Budala! Mislio sam da njoj mogu išta sakriti. Zna ona da se šalim kada mi je najmanje do šale.
Dok držim povjereni mi komadić neba iz pozadine čujem kako mi jecajući govori da sam skoro ostao bez nje. U strahu se pred sam porod okrenula i pupčana joj je vrpca dva puta bila omotana oko vrata. Obje su se nasmrt bojale pa je liječnik skočio na trbuh kako se malena ne bi ugušila. Kada je rođena, već je sva bila plava. Nedugo zatim, počelo je granatiranje bolnice. Strah i panika! Svi su odjeli evakuirani u podrum.
Prebrojavanjem rodilja nakon bombardiranja utvrđeno je kako jedna nedostaje. Kako moja nedostaje! Gledao sam svoju najljepšu kako još uvijek u psihotičnoj panici i nevjerujući do kraja što se točno zbilo, govori o prozorskim staklima koja su letjela po sobi dok je njezina malena, naša malena, nepomično ležala u krevetiću čekajući valjda da frk zalutalog komadića završi ono što ni otpočelo nije. Ali najgore je bilo što nisam mogla ustati iz kreveta, što joj nisam mogla pomoći! Nisam mogla učiniti ništa da ju zaštitim! – govori mi dršćući.
Prilazim joj. Da zna da sam tu! Da se više ničega ne mora bojati! Između kratkih jecaja završava Tek kada je sve prošlo, tek su onda došli po nas. Zahvaljujem Bogu dok ih gledam i ljubim u čela. Njih dvije, najljepše od svih. On ih je čuvao! Za mene! Za Sebe! 25 godina kasnije …
Izlazi večeras i uz cestu pali svijeću. Šutke stoji i promatra kukuruzište nasuprot kuće. Njih dvije promatraju ga kroz prozor. Ona, prosjede kose i s borama koje iscrtavaju radost života i ona, primjerom poučena jedinoj istini: uvijek postoji samo jedan pobjednik – LJUBAV! *za sve ratnike čije su priče imale drugačiji kraj i djecu kojoj očevi nisu ispjevali uspavanke
Stoga imam dva prijedloga za ime trga ispred HNK-a:
"TRG HRVATSKIH BRANITELJA" ili "TRG DOMOVINSKOG RATA", jer ako je netko zaslužio ime najljepšeg zagrebačkog trga onda su to hrvatski branitelji ili temelj hrvatske države - Domovinski rat.
Slažete li se s mojim prijedlozima imena trga ispred HNK-a i kojega biste Vi odabrali?
(Objavio na svom facebook profilu 27. lipnja 2017.)
Primjedbe
Objavi komentar