Preskoči na glavni sadržaj

Tito ili Domovinski rat? Moji prijedlozi imena trga ispred HNK!


Pratim ovu raspravu oko micanja Titovog imena iz imena trga ispred HNK-a. 
Molim Vas pročitajte ovo svjedočanstvo u nastavku, a takvo bi Vam svjedočanstvo mogao ispričati svaki hrvatski branitelj, i odgovorite na pitanja iz naslova ovog posta.

Priča jednog ratnika  

Nikada nisam imao puno, a nikada nisam previše ni tražio. Skromna kućica u slavonskom sokaku, otac koji pije, mater koja se bori da nas prehrani. Ni tada nisam imao puno više, niti sam puno više tražio. 

Takvo je vrijeme došlo i znao sam da moram poći, da me zove, da me treba, da bez mene ne može. Na pragu života. Tek oženjen. S krunicom u džepu košulje i mitraljezom na njoj čekao sam vijesti. Žena ti je rodila! Curica je! Znao sam da moram doći do bolnice. 

Ne budi lud! Cerić je pao! Dijete ti neće imati tatu! Čekaj da se smiri! Lako njemu pričat’; u tom me trenutku ni tenkovski konvoj ne bi zadržao! Budalo jedna, ulazi! - čujem glas iza sebe. Ne sjećam se puta. Samo, kao kroz gustu maglu, kao da vidim obrise vojske, oružja, tenkova kako pokušavaju pogoditi u crvenu Zastavu. Ni sam ne znam kako smo preživjeli. 

Ovdje? Ovdje je rođena moja princeza? - pitao sam se u bunilu stojeći nepomično pred razrušenom bolnicom. Ona! Kako li je ona preživjela tu strahotu? Smijeh na njezinu licu i suza u oku daju mi odgovore. Oprosti, neka zbrka u gradu pa cvjećarne nisu radile - pokušavam ju nasmijati pružajući nespretno složeni buketić poljskog cvijeća. Nije ništa rekla. Nije ni morala. 

Ogledam se oko sebe. Na krevetu uz zid poput sardina leže maleni smotuljci čiji plitki uzdasi daju znakove da su i oni dio ovoga svijeta. Svijeta u kojem zaglušujuća buka i krikovi odaju kako je još jedno dijete izgubilo roditelja, kako je još jedna majka izgubila dijete. Pokušavajući sakriti suze pitam ju Koje je naše? Prijekorno me pogleda. Budala! Mislio sam da njoj mogu išta sakriti. Zna ona da se šalim kada mi je najmanje do šale. 

Dok držim povjereni mi komadić neba iz pozadine čujem kako mi jecajući govori da sam skoro ostao bez nje. U strahu se pred sam porod okrenula i pupčana joj je vrpca dva puta bila omotana oko vrata. Obje su se nasmrt bojale pa je liječnik skočio na trbuh kako se malena ne bi ugušila. Kada je rođena, već je sva bila plava. Nedugo zatim, počelo je granatiranje bolnice. Strah i panika! Svi su odjeli evakuirani u podrum. 

Prebrojavanjem rodilja nakon bombardiranja utvrđeno je kako jedna nedostaje. Kako moja nedostaje! Gledao sam svoju najljepšu kako još uvijek u psihotičnoj panici i nevjerujući do kraja što se točno zbilo, govori o prozorskim staklima koja su letjela po sobi dok je njezina malena, naša malena, nepomično ležala u krevetiću čekajući valjda da frk zalutalog komadića završi ono što ni otpočelo nije. Ali najgore je bilo što nisam mogla ustati iz kreveta, što joj nisam mogla pomoći! Nisam mogla učiniti ništa da ju zaštitim! – govori mi dršćući. 

Prilazim joj. Da zna da sam tu! Da se više ničega ne mora bojati! Između kratkih jecaja završava Tek kada je sve prošlo, tek su onda došli po nas. Zahvaljujem Bogu dok ih gledam i ljubim u čela. Njih dvije, najljepše od svih. On ih je čuvao! Za mene! Za Sebe! 25 godina kasnije …

 Izlazi večeras i uz cestu pali svijeću. Šutke stoji i promatra kukuruzište nasuprot kuće. Njih dvije promatraju ga kroz prozor. Ona, prosjede kose i s borama koje iscrtavaju radost života i ona, primjerom poučena jedinoj istini: uvijek postoji samo jedan pobjednik – LJUBAV! *za sve ratnike čije su priče imale drugačiji kraj i djecu kojoj očevi nisu ispjevali uspavanke 


Stoga imam dva prijedloga za ime trga ispred HNK-a: 

"TRG HRVATSKIH BRANITELJA" ili "TRG DOMOVINSKOG RATA", jer ako je netko zaslužio ime najljepšeg zagrebačkog trga onda su to hrvatski branitelji ili temelj hrvatske države - Domovinski rat.
Slažete li se s mojim prijedlozima imena trga ispred HNK-a i kojega biste Vi odabrali?

(Objavio na svom facebook profilu 27. lipnja 2017.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kompostiranje – rješenje ili opasnost?

Kompostiranje je prirodni proces recikliranja biorazgradivih organskih tvari pri kojem se odvija kontrolirana biološka dekompozicija, pretvorba i preoblikovanje organske mase u razmjerno stabilnu organsku tvar i humus.  Kada se proces kompostiranja vodi ispravno, izbjegavaju se neugodni mirisi. To se postiže brigom o omjeru ugljika i dušika kompostne mase (omjer drvenastog ili vlaknastog u odnosu na proteinsku masu), zatim o sadržaju vlage i konačno o prozračenosti kompostne hrpe.  Naravno, proces kompostiranja se može voditi neuredno i nesavjesno. Tada se pojavljuju neugodni mirisi, emisije u okoliš, moguće pojave glodavaca, i drugi problemi. Zato treba inzistirati na urednom procesu koji započinje jasnom bilancom mase i vrste biorazgradivog materijala. Nužna je redovita inspekcija svakog dovezenog biorazgradiovog tereta. Opasne tvari, elektronika, i sve druge strane tvari nisu dozvoljene jer mogu zagaditi kompostnu masu i onemogućiti bezopasnu primjenu u poljoprivredi

Američka ulaganja su dobrodošla, ali ne pod svaku cijenu!

Fotto: print screen (www.evarazdin.hr) Ovih dana smo mogli čitati o namjeri bivšeg američkog senatora i predsjedničkog kandidata Ricka Santoruma da krene u ozbiljan biznis s otpadom u Hrvatskoj (https://novac.jutarnji.hr/aktualno/u-varazdinu-pokrecemo-preradu-otpada-u-gorivo-za-proizvodnju-energije/7936786/). Lijepo da bivši senator želi zaraditi u Hrvatskoj nečim „dobrim za svijet i nečim što će donijeti promjenu“. Kako kaže - što su zemlje siromašnije, to više problema imaju s otpadom. Stoga je zadovoljan prilikom da osim što će zaraditi može ujedno riješiti sve probleme s otpadom u Hrvatskoj na način da ga pretvori u gorivo za proizvodnju energije. Čak i naziv tvrtke koja nosi tehnološka prava za regiju nosi naziv koji obećava – Zero Global Waste te neodoljivo podsjeća na Zero Waste, što je poznati naziv sasvim drugog koncepta. Taj drugi koncept ide za vraćanjem otpadnih tvari u gospodarstvo što jedino iskorištava ogromni potencijal otpada u podizanju stupnja i ekološke i

Zašto sam napustio Most?

Danas sam podnio ostavku na članstvo u Mostu i mjestu povjerenika za grad Zagreb. Nije to bila laka i brza odluka, nego dapače jedna od onih u životu koje traže duboko promišljanje i hladnu glavu. Međutim, unutarnji osjećaj o ispravnosti odluke istovjetan je onom kad sam potpisao za dragovoljce Planinske satnije Velebit 1991. ili kad sam se ženio 1993., a na kraju i kad sam pristao priključiti se politici i izborima u jesen 2015. Nikada nisam zažalio zbog te odluke, niti sam od njih odustajao. Most je bio sjajna prilika za mijenjati Hrvatsku nabolje, međutim ujedno i veliki izazov za brzo učenje, pravilno biranje prioriteta i suradnika, a naročito za ustrajnost u tome da nas klijentelističke mreže ne zahvate i uvuku u svoj svijet. Svijet nebrige za javno i lagode za vlastito, toliko zastupljen u hrvatskoj politici. Tijekom sudjelovanja u dvije vlade u manje od godinu dana ukupnog netehničkog mandata napravili smo dosta toga dobroga pa s ponosom i zahvalom gledam na Mo