Foto: dnevnik.hr
U petak (7. srpnja), smo izglasali Strategiju i Akcijski plan zaštite okoliša Republike Hrvatske. Lijepo tamo stoji kako je bogata i raznolika priroda jedan od najvrjednijih resursa kojima raspolaže Republika Hrvatska.
Mislim da je prava vrijednost tog blaga tako reći nedokučiva. Zato bi bilo jako dobro da to shvatimo na vrijeme kako ne bismo plakali za izgubljenim kad ga svojom bezoibzirnošću uništimo. kad ne bismo morali ostati bez dijela tih resursa da bismo bili spremni shvatiti tu vrijednost i spremnije poduzimati zaštitne mjere, odnosno mijenjati ponašanje.
Strategija donosi pet strateških ciljeva. Svi odreda važni, a posebno mi se čini bitan drugi - smanjiti izravne pritiske na prirodu i poticati održivo korištenje prirodnih dobara.
Nadalje, bitnim držim i isticanje važnosti međusektorske suradnje. To jest ključ za uspješnu provedbu strategije, kao što je uzrok mnogih sadašnjih problema.
Nije li upravo nedostatak međusektorske suradnje uzrok velikog problema prekomjerne gradnje i apartmanizacije unutar zaštićenog i hidrogeološki osjetljivog područja nacionalnog parka? Mnogi se tome čude, ali Javna ustanova NP Plitvička jezera više uopće ne sudjeluje u postupku izdavanja građevinske dozvole.
Nevjerojatno, ali naprosto nema zakonske ingerencije, a zadužena je za upravljanje hidrogeološki posebno osjetljivim područjem, u kojem zasad opstaje fenomen sedrenih barijera – što je iznimna univerzalna vrijednost na temelju koje su Plitvička jezera 1979. uvrštena na listu svjetske prirodne baštine UNESCO-a.
Nećemo sad o tome - kako je do toga uopće došlo i tko je sretan zbog takvog stanja, važno je da se slažemo da je takvo uređenje tog pitanja nedopustivo i neodrživo. Kao što znamo, o tome su progovorili i branitelji, ustavši prosvjedom protiv devastacije Plitvičkih jezera.
Uostalom i Misija UNESCO-a koja nas je pohodila ove zime, jasno je dala do znanja da se to mora mijenjati želimo li izbjeći stavljanje Plitvica na listu ugroženih. Stoga smatram da se ovim pitanjem trebamo pozabaviti svi kako bi se u što skorijem vremenu stvari iz temelja promijenile i kako bi se uspostavila tragično nedostajuća međuresorna suradnja u kojoj se svako bavi područjem u kojem je nadležan i za koje je odgovoran.
I posljednje o čemu bih ovom prilikom su načela Strategije, sažeta ali sadržajna, sva bitna i čitajući ih lako se prepoznaje njihovo eklatantno kršenje u mnogim poznatim slučajevima. Ovo su načela Strategije:
• svatko se mora ponašati tako da pridonosi očuvanju bioraznolikosti, krajobrazne raznolikosti i georaznolikosti i očuvanju općekorisne uloge prirode
• neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna dobra održivo
• u korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora obvezno je primjenjivati načela održivog korištenja
• zaštita prirode obveza je svake fizičke i pravne osobe, te su u tom cilju dužni surađivati radi izbjegavanja i sprječavanja opasnih radnji i nastanka šteta, uklanjanja i sanacije posljedica nastale štete te obnove prirodnih uvjeta koji su postojali prije nastanka štete
• načelo predostrožnosti, kada postoji prijetnja od ozbiljne ili nepopravljive štete za prirodu
• javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode.
Već primjer izgradnje centra za gospodarenje otpadom u Lećevici, u području izrazito karstificiranog podzemlja, tzv. ljutog krša jasno pokazuje da se radi o tragediji koja vrišti od dubokih povreda osnovnih načela tek usvojene strategije.
Takvo postrojenje smjestiti u neistraženo, nepoznato, te prevrijedno krško područje apsolutno je neopravdano i time se nedvojbeno krše gotovo sva, netom usvojena načela.
Puno je o tome i rečeno i napisano, no stvari uporno idu dalje, na sigurnu i nepopravljivu štetu cijeloga područja.
Primjedbe
Objavi komentar