Gospodarenje otpadom - od smetlišta do recikliranja

Još prije dvadeset godina gospodarenje otpadom se uglavnom svodilo na prikupljanje, odvoz i gomilanje smeća. Posljedice smo tek počeli plaćati kroz brojne sanacije koje puno koštaju, ali u stvari tek prividno uklanjaju štetu načinjenu okolišu.

Pet do deset godina kasnije, gospodarenje otpadom u pojmovnom smislu u glavama političara i samozvanih stručnjaka dominantno prelazi na mehaničku-biološku obradu te se shodno tome planiraju brojni centri, tako zvani CGO-i (centri za gospodarenje otpadom). Predmet pažnje ili obrade je opet smeće ili pomiješani ostaci tvari, a pojavljuje se proizvod - gorivo iz otpada (RDF ili SRF i druge inačice) za kojeg se smatralo da bi mogao donositi prihode centrima. Prvi takav centar – Marišćina izgrađen je pored Rijeke i njegovo puštanje u pogon već je prouzročilo poskupljenje od 108%, a ujedno udaljilo cijeli pripadni komunalni sustav od postizanja minimalnih stopa recikliranja. Jer, u centru je recikliranje strani pojam, a za tzv. glavni proizvod pogona na Marišćini nedavno smo mogli čuti pravo rješenje – nova energana u poslovnoj zoni. Birani rječnik, energana na gorivo iz otpada bitno bolje zvuči od spalionice, no razlika nije značajna. (više na http://biramdobro.blogspot.hr/2017/10/spalionica-otpada-ili-energana-na-otpad.html).

Što bi u stvari gospodarenje otpadom trebalo biti?

Gospodarenje otpadom uključuje sve aktivnosti da bi se otpadne tvari i predmeti u najvećoj mjeri vratili u neku vrstu ponovne uporabe. Predmet pažnje su otpadne tvari i predmeti, obavezno prije nego se pomiješaju u smeće gdje gube značajan dio svoje potencijalne vrijednosti. Sve mjere za smanjenje nastajanja otpada kao povratna ambalaža, kućno kompostiranje i centri za ponovnu uporabu itekako su dio tog gospodarenja otpadom.

Rezultat ovog zadnjeg, u stvari pravog gospodarenja otpadom nije više skupa potreba za sanacijom (u prvom), odnosno problematično gorivo iz otpada (u drugom slučaju) nego sirovima, tržišna roba koju pojedine grane industrije i gospodarstva priželjkuju jer omogućuje proizvodnju novih proizvoda uz nižu potrošnju energije i kemikalija. Tada ima smisla i burza otpada, tržišni sustav u kojem može nastati eksplozija ponude i potražnje za brojne sekundarne sirovine. Danas se u Hrvatskoj na odlagališta otpada još uvijek godišnje odlaže barem 200.000 tona kartona i papira. Što je najbolje, godinama smo uvozili ogromne količine otpadnog papira, pa ni to nije bila dovoljna motivacija da se sustav odvojenog prikupljanja davno pojača.

S plastikom je još i gore. Mnogi ju smatraju teško iskoristivim materijalom, podesnim samo za spaljivanje. Istovremeno naši obrtnici uvoze plastični reciklat, preko 100 tisuća tona u jednoj godini. Sustavno i dobro organizirano odvojeno prikupljanje, sortirne linije za komunalni sektor obvezni su dio gospodarenja otpadom koji rješava taj problem. U stvari, iz problema prelazi se u poslovnu mogućnost samo zahvaljujući ispravnom pristupu. Skrivena vrijednost prisutna je u gotovo svim otpadnim tvarima – papir, karton, plastika, staklo, metal pa čak i biootpad.  Što će se sve pojaviti na burzi otpada odredit će tržište. Sasvim sigurno bit će papira, kartona i stakla u nekoliko kategorija. No plastike bi moglo biti daleko više. Na primjer - granulat polietilena visoke gustoće bijele boje; smeđe boje; različitih boja; polistiren bijeli, kvalitete za prehrambenu industriju, opran, suh, granuliran; polistiren građevinski ekspandiran; „strech“ folija, itd. Na takvoj burzi trgovali bi komunalci, tvrtke koje obrađuju odvojeno prikupljeni materijal i pripremaju reciklat za industriju i mnoge grane industrije, zainteresirane za povećanje udjela proizvodnje iz recikliranih sirovina.

To je gospodarenje otpadom, važan dio kružnog gospodarstva (http://circulareconomy.europa.eu/platform/)  koje bi moglo bitno popraviti šanse za očuvanje Zemlje kakvu je danas poznajemo.

Izv. prof. dr. sc. Slaven Dobrović

Saborski zastupnik

Izvor fotografije: Facebook