ODRŽIVI RAZVOJ - blog Slavena Dobrovića

Komentar uz vijest:   U Rijeci od rujna duplo veća cijena odvoza komunalnog otpada po kućanstvu Građani Rijeke su s neugodnim iznenađenjem dočekali najavu velikog poskupljenja usluge odvoza komunalnog otpada s pravom se pitajući što još mogu očekivati ubuduće. No, ako su ljudi bili iznenađeni, odgovorne  osobe, koje stoje iza takve odluke zasigurno nisu. Zapravo, ova situacija posljedica je njihovih upornih odbijanja svih upozorenja kojima su godinama bili izloženi.  Da se tada počeo graditi sustav odvojenog prikupljanja, sasvim sigurno bi grad Rijeka stajao puno bolje i po pitanju spašenih iskoristivih otpadnih tvari i u pogledu preostalih količina koje treba zbrinuti. Naravno da bi to stvorilo sasvim drugačiju financijsku sliku gradskog poslovanja s otpadom. Ukoliko se problem zbrinjavanja otpada ne bude rješavao na način koji ima zdrave temelje, beziznimno će doći do snažnog udara na budžete građana. Odvojeno prikupljanje i recikliranje nemaju alternativu

Datum iz naslova označava dan do kada imamo obvezu postići jedno značajno usklađenje – prestati odlagati otpad na neusklađenim odlagalištima ili nam slijedi plaćanje visokih kazni. A ne radi se o nekim sitnim novcima, nego o desecima tisuća eura po danu (ako je suditi po primjerima drugih zemalja)! Što to u stvari znači? Pojednostavljeno rečeno, dovesti u red i otpad i odlagališta. Što se otpada tiče (ili preciznije rečeno smeća, jer se radi o mješanom ostatku), mora ga biti što manje i mora biti što inertniji pa stoga ne smije sadržavati opasne tvari, isto tako niti biorazgradive tvari koje, kao što znamo u uvjetima odlagališta generiraju lako zapaljiv deponijski plin. Iako ima svijetlih primjera, za sada u Hrvatskoj loše stojimo – previše odlažemo i u otpadu je svega. Stoga ne čudi da ljeti imamo problema s požarima - nakon Karepovca, gorilo je i odlagalište na Hvaru. Zbog metana koji je uz ugljični dioksid najprisutnioji plin u deponijskoj plinskoj smjesi, odlagališta se teš

Ovih dana smo svjedočili velikim požarima u Dalmaciji. Ugrožen je bio i sam Split. Vatrena stihija se se približila i odlagalištu otpada Karepovac te je očito došlo do zapaljenja unutar tijela odlagališta. To su mogli osjetiti mnogi Splićani jer se gradom proširio težak miris (smrad) zapaljenog otpada, i sva je sreća da situacija nije dulje potrajala.  Veliki interes javnosti u pogledu mogućeg štetnog utjecaja odmah je opovrgnula ravnateljica županijskog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo u srijedu kako su koncentracije plinova na odlagalištu i oko njega unutar dopuštenih vrijednosti te da nema opasnosti za zdravlje stanovništva 1 .  Slično je ponovio i ministar zaštite okoliša Tomislav Ćorić na ovotjednoj sjednici Vlade kada je poručio kako su se u Splitu provela mjerenja kvalitete zraka te da su sva pokazala da je kvaliteta zraka dobra i da nema opasnosti po građane 2 . Međutim, o kakvim mjerenjima se uopće radi? Jesu li uključeni svi relevantni parametri kvalit

Od malih nogu su me učili reći oprosti kada pogriješim. Tako učim i svoju djecu. Vjerujem da smo svi doživjeli situaciju zbog koje osjećamo krivnju. Situaciju koju bi najradije izbrisali ili htjeli da se nikada nije dogodila. Situaciju koju drugi počinju koristiti kao našu slabost. Procjenjuju kako sam se osramotio ili kako sam ne talentiran za politiku. Biti političar, između ostalog, znači izložiti se, ući u arenu i boriti se. Ja se borim za bolju i pravedniju Hrvatsku. Greške koje pri tome činim sam sebi najteže praštam. Ipak, moja ranjivost nije slabost. Kako kaže dr. Brene Brown: "Ranjivost je mjerilo hrabrosti." Vrijeme ne možemo vratiti. Možemo samo reagirati na učinjeno i izvući pouku. Zato je isprika nešto sasvim normalno i spontano u situaciji u kojoj sam pogriješio. I da, talent nije dovoljan. Ustrajnost održava talent, hrabrost ga testira, karakter štiti, učenje produbljuje, timski rad umnožava... Kako sam već rekao - pogriješiti se može, ispričati

Kad sam svojevremeno izjavio da se moramo početi pripremati, već smo skoro potpuno zaostali, za vrijeme "postfosilnog društva" bio sam ismijan.   Vidi: Dobrović: Idemo u postfosilno društvo, neki kapaciteti se moraju gasiti No nije puno prošlo i primijetio sam da su mnogi hrvatski političari počeli spominjati tu u Hrvatskoj omraženu sintagmu. Postala je "in" kao i mnoge druge: "vladavina prava", "održivi razvoj", "decentralizacija", "nulta stopa kriminala i korupcije"... No, dok naši političari na vlasti samo mantraju o „postfosilnom društvu“, mudri političari u drugim zemljama stvaraju uvjete inovativnim poduzetnicima (i Hrvatska ih ima), da ostvare svoje ideje i tako pripreme društvo za neminovno postfosilno doba . Rezultat toga je da te zemlje postaju sve konkurentnije, bogatije, uspješnije, razvijenije i za razliku od Hrvatske ne nalaze se na drugom mjestu na ljestvici najsiromašnijih zemalja EU.

Što je to što nas pokreće? Koji je to unutarnji motivator, koji tjera da ugodnu anonimnost zamijenimo i izložimo se društvenoj kritici dok dosljedno zastupamo svoje vrijednosne stavove? S druge strane, što je politika bez sustava vrijednosti jasno artikuliranih kroz principijelno javno djelovanje pod svaku cijenu?  Takva politika, ono čemu smo danas zorni svjedoci, je obični grabež i podjela plijena! Kritični društveni aktivizam u uvjetima opće pasivizacije, reality franšiza i big brother ere postaje eksces umjesto pravilo. Došlo je do vrijednosne inverzije, bacanjem dimne zavjese, naše generacije navode da se isključe ondje gdje je bitno, jer eto - imaju neki koji sve znaju. Znamo da je i Zdravko Marić sve znao! Ili nije? Krhko je znanje! Scio me nihil scire!  To  je paradigma hrvatske politike. Do kad?! Veliki znalci postaju neznalice i dobivaju kolektivnu amneziju čim treba pojasniti zašto su ruke duboko u pekmezu! No, ono što je zabrinjavajuće je to d

Foto: dnevnik.hr U petak (7. srpnja), smo izglasali Strategiju i Akcijski plan zaštite okoliša Republike Hrvatske. Lijepo tamo stoji kako je bogata i raznolika priroda jedan od najvrjednijih resursa kojima raspolaže Republika Hrvatska. Mislim da je prava vrijednost tog blaga tako reći nedokučiva. Zato bi bilo jako dobro da to shvatimo na vrijeme kako ne bismo plakali za izgubljenim kad ga svojom bezoibzirnošću uništimo. kad ne bismo morali ostati bez dijela tih resursa da bismo bili spremni shvatiti tu vrijednost i spremnije poduzimati zaštitne mjere, odnosno mijenjati ponašanje. Strategija donosi pet strateških ciljeva. Svi odreda važni, a posebno mi se čini bitan drugi - smanjiti izravne pritiske na prirodu i poticati održivo korištenje prirodnih dobara. Nadalje, bitnim držim i isticanje važnosti međusektorske suradnje. To jest ključ za uspješnu provedbu strategije, kao što je uzrok mnogih sadašnjih problema. Nije li upravo nedostatak međusektorske suradnje uzrok velikog

Zanimljivo je s kojim ushićenjem članak u jednom dnevnom mediju govori kako je Projekt Brijuni rivijera ponovno pokrenut nakon što ga je stopirao Mostov ministar. U posljednja dva mjeseca svjedoci smo procvatu naše Hrvatske, nismo „dužni k'o Grčka“, Agrokor je i dalje perjanica hrvatskog gospodarstva, Todorići su stup društva i primjer uspješne privatizacije na hrvatski način, otpad se ne gomila po svim krajevima Hrvatske, ne prijete nam penali zbog nepostojećeg sustava odvajanja i recikliranja komunalnog otpada, ljudi ne iseljavaju iz Hrvatske, penzije rastu, a Plenković gordo Europi kaže NE i naručuje dvadesetak F16 jer eto ima se, može se… A tako malo je trebalo za uspjeh, maknuti Most koji je bio prepreka HDZ ovim znalcima na putu prosperiteta i neviđenog blagostanja… No vratimo se mi na temu. Osim što se radi o „projektu“ koji podrazumijeva više-resornu suradnju i ne ovisi o jednom ministru ma koliko god mu neki pridavali na važnosti, valja se ponovno upitati - zar