Ljeto je vrijeme kada se mogu više
posvetiti obitelji. Već dugo planiram neku kraću, ali pravu planinarsku
turu po južnom Velebitu. Ove godine, konačno, moja dva starija sina (21 i
17 godina) i ja krenuli smo iz Selina kroz Malu Paklenicu preko Ivinih
vodica do Vlaškog grada. Spavali smo pod vedrim nebom u vrećama i
promatrali suze sv. Lovre.
Drugi dan, uspon na greben, stazom podno
Malovana i Segestina popeli smo se na Vaganski vrh. Silazak u PD
Paklenica te kanjonom Velike Paklenice do Starigrada. Zahtjevna staza u
vrućim ljetnim uvjetima pruža odmak od svakodnevnog. Iznimni fizički
napor, izlazak iz uobičajene udobnosti otvara nove spoznaje. Jačina
wi-fi signala nije uopće predmet brige, sada tražimo i trebamo vodu, za
prenoćiti i nastaviti dalje. I skupiti drva za skuhati juhu i čaj, jedno
od malobrojnih ali fundamentalno bitnih pitanja.
Novi način upoznavanja sebe, svojih granica, svoje uloge u kolektivu, drugačiji način povezivanja sa svojom djecom.
Dok
smo hodali (osam do deset) sati dnevno imao sam vremena promišljati, a u
stankama opušteno razgovarati s dečkima. O važnim stvarima, o manje
važnim, o nekim koje u svakodnevnoj užurbanosti negdje potisnemo kao
nebitno.
U tim
okolnostima kao da se lakše oslobađamo nebitnog, površnog, ometajućeg.
Jasnije vidimo bit, srž i kao da odmah čvršće stojimo na solidnom
temelju sigurno gledajući kamo dalje. U stvari se čudim koliko je tog
ometajućeg šuma na koji smo u svakodnevici navikli, i ne vidimo ga.
Otkrivam novu dimenziju bliskosti s gotovo odraslim sinovima i ocrtavam u
mislima punu cjelinu i smisao.
Otvaraju se mnoga pitanja, što mi je u
životu važno i koji su moji prioriteti?
Želim
raditi dobro, želim se davati društvu i obitelji. Obitelj! Obitelj mi
je najvažnija. Obitelj je mjesto gdje volim i gdje sam voljen bez
zadrške, bez uvjeta. Gdje jedni drugima dajemo podršku i utjehu. Tim
koji želi da se svatko od nas do kraja razvije u odgovornu, tolerantnu,
moralnu i pouzdanu osobu. Primaju i daju svi - i djeca i roditelji. To
je moja oaza. Zato mi je važno vrijeme da si to mogu iznova posvijestiti
i napuniti baterije za radnu jesen. Nije nužno otići na Velebit, može
se to i u drugom ambijentu, ali nužno je izolirati se od svakodnevne
buke i ispraznosti što nas nevidljivo okružuju.
Primjedbe
Objavi komentar