Milijunski bonus za smeće

Mnogi mediji su prenijeli vijest da je direktor tvrtke Piškornica d.o.o. sam sebi isplatio milijun kuna bonusa zbog uspješnih rezultata. Ne bih ovdje o apsurdu da direktor javnog poduzeća u vlasništvu četiri županije i jedne općine ujedno vodi i tvrtku kćer te da sam sebi potpisuje odluku o isplati nagradnog bonusa za uspješno poslovanje.

Radije bih ukazao na jedan drugi apsurd – poslovni uspjeh zvan prihvat i deponiranje smeća koje očito vrlo rado dovozi iz cijele Hrvatske i pri tome ostvaruje veliki prihod. Ovaj prihod naravno generira značajnu dobit, jer je gospodin imao poslovne umješnosti definirati „dobru“ cijenu usluge koju troškovi poslovanja bitno ne ugrožavaju pa ostaje dosta slobodnog novca na računu osnovane tvrtke kćeri, koja više nije obvezna kao matična tvrtka javno iznositi detalje poslovanja.

A koji su to troškovi poslovanja i što oni u stvari uključuju?  Uključeno je sve što je za operativni rad odlagališta u danim uvjetima potrebno – troškovi osoblja, energenti, amortizacija strojeva i opreme, troškovi inertnog materijala i slično. Ti troškovi u stvari i nisu veliki, ali ono što je bitno znati da tu nipošto nisu uključeni eksterni troškovi.

Koliko koštaju emisije štetnih tvari u okoliš?

Koliko manje vrijedi zrak, zemlja, vodotoci i podzemne vode kad se zagade?

Koliko onda vrijedi zdravlje, koliko zdrava hrana, a koliko i koga točno košta bolest, liječenje, bolovanja, smanjena radna sposobnost? Što je s povećanim poboljevanjem djece od specifičnih bolesti koje se danas sve sigurnije povezuje sa specifičnim zagađivalima u okolišu? 

Sva ta pitanja postoje, a nitko razuman ne može ih zanijekati kada se radi o odlagalištu smeća, unatoč svim primijenjenim tehničkim mjerama zaštite okoliša. Tehničke mjere zaštite imaju svoj konkretan i ograničen doseg, a za mnoge probleme današnjih odlagališta, kao na primjer emisije hlapivih tvari u što spada i živa, vrlo je skroman.

To su sve eksterni troškovi, stvoreni ovim konkretnim, za neke uspješnim poslovanjem, pa je cijela ova situacija tim gora. No, formalno pravno sve je u redu, kažu. Preostaje mnogima zagađenje, a nekome bonus.

No, postaje li jasno što je u stvari prava alternativa? Jesu li to megalomanski centri kakve bi htio izgraditi i gospodin iz ove priče i za koje se smatra da se jednostavno financiraju iz EU fondova?

Tako mi se predbacuje da sam mijenjajući koncept sa velikih CGO-a na sustav odvojenog prikupljanja sa sortirnicama usporio povlačenje sredstava. 

Očito ne razumiju ono što postaje sve važnija obaveza svih članica EU, pa i dalje ostajemo na začelju sa najnižim stopama odvojenog prikupljanja i recikliranja. Koncepciju je trebalo mijenjati davno, a ne zbog neznanja ili kakvih drugih razloga skrivati se i odgovornost prebacivati na bivšeg ministra zaštite okoliša.

Sada je prilika za župane ovih županija da umjesto Piškornice, megalomanskog centra za smeće apsurdno velikog kapaciteta, redefiniraju projekt i podrede ga bitno snažnijem sustavu odvojenog prikupljanja (kojeg su JLS ionako dužne uspostavljati), jer će i oni snositi odgovornost za promašen projekt koji još godinama neće biti dovršen.

Da koncept trebaju mijenjati vidi se i na primjeru Marišćine pored Rijeke, jedinom do sada izgrađenom i puštenom u rad CGO-a koji generira financijske dubioze, a ne pomaže ispunjenju najvažnijeg cilja u sektoru. Da su kojim slučajem umjesto ovakve Marišćine sagradili nekoliko manjih centara za prihvat odvojeno prikupljenog otpada i pretvorbu u sirovine, situacija na terenu bila bi posve drugačija.

Na svu sreću, neki gradovi i općine su prepoznali ispravan i jedini održivi put u sektoru gospodarenja otpadom, ne čekajući da ministri koji već godinama kroje politiku povlačenja novca iz EU dođu do prave spoznaje.

Zato je dosta opravdavanja i kukanja. Potrebno je otvoriti javni poziv za financiranje sortirnica i kompostišta, pa ćemo povući EU novce i to za posve korisnu svrhu. Primimo se posla!