Prije nekoliko dana u Hrvatskom saboru je tankom većinom donesen
Zakon o LNG terminalu ili terminalu za ukapljeni prirodni plin. Kao što je
poznato, Zakon je donesen u ozračju glasnog protivljenja, uglavnom na lokalnoj
i regionalnoj razini zbog niza primjedbi od kojih su u prvi plan na koncu
isplivale neusklađenst s lokalnim prostornim planom te demonstrirano protivljenje
lokalnog stanovništva.
Da bi se uopće mogla sagledati sva ova pitanja oko LNG
terminala, dobro je vratiti se malo unatrag i razmotriti pitanja zašto plin te je
li ovaj terminal uopće u strateškom interesu RH.
Plin – čisti energent
Prvo, LNG ili ukapljeni prirodni plin vrlo je važan
energent, najčišće je fosilno gorivo i očekuje se da bi njegova potrošnja u
godinama pred nama trebala rasti na teret smanjenja konzuma težih fosilnih
goriva. Makar površnom pogledu izgleda paradoksalno, to se uklapa u tranziciju
današnjih društava u niskougljičnom smjeru jer se smanjenje potrošnje teških
fosilnih goriva osim plinom još intenzivnije predviđa obnovljivim izvorima
energije. Dakle, obnovljivi izvori energije imaju apsolutnu prednost, međutim
poznato je da se neki sektori, kao transport, posebno kamionski i pomorski,
teško mogu u kratko vrijeme pogoniti obnovljivim oblicima energije, u prvom
redu zbog ograničenosti kapaciteta spremnika energije.
Stoga se kao prijelazno
rješenje nameće primjena plina, u ukapljenoj ili stlačenoj formi, što već
donosi značajna smanjenja emisija u okoliš iz ovog važnog sektora transporta. U
cestovnom prometu se tako primjenom prirodnog plina postižu smanjenja emisija
dušikovih oksida za 80%, ugljičnog monoksida za preko 90%, sumpornih oksida i
čestica za gotovo 100%, a ugljičnog dioksida za 20 do 25%. Kod pomorskog i
riječnog transporta, pozitivni učinci su još i veći te je već danas moguće na
globalnoj razini značajno smanjiti ova glavna zagađivala. Takve pomake je
moguće provoditi i u Hrvatskoj, ali na način da se usvaja i razvija tehnika
skladištenja i manipulacije i s ukapljenim i stlačenim prirodnim plinom, a
naravno u našim brodogradilištima razvija i tehnika primjene plina u brodskim
motorima. Sve to bitno je lakše ili moguće ako terminala uopće bude.
Novi dobavni pravac
Drugo, Hrvatska je i proizvođač i uvoznik plina s tim da se
zbog sve slabije izdašnosti naših plinskih izvorišta udio uvoza iz godine u
godinu postupno povećava. To znači da je i ovisnost o za sad jedinom dobavnom
pravcu – onom iz Rusije sve veći. Ovdje se javlja za energetiku vrlo važno
pitanje sigurnosti opskrbe, a odmah potom i same ekonomike. Dakle, unatoč
činjenici da su do sada izgrađeni LNG terminali u Europi slabo iskorišteni,
(47,4 milijarde m3 prometa od 200 kapaciteta u 2017.) samo postojanje
mogućnosti dobave snižava cijenu, odnosno tek stvara tržište, jer ukida monopol
jednog velikog dobavljača.
Upravo zato je Europa kroz CEF program (Connecting
Europe Facility) odobrila 101,4 milijuna eura za izgradnju terminala na otoku
Krku kao projektu od zajedničkog interesa (PCI) u segmentu
energetike. Nitko ne može reći da se ta sredstva olako odobravaju te da se dodjela
ovog statusa „projekta od zajedničkog interesa“ ne propituje kroz mnoge
kriterije. Naravno da je za realizaciju i samu uspješnost ovog projekta nužna dobra
regionalna suradnja zainteresiranih strana te da je važan dio posla gospodarska
diplomacija. Jer bez tijesne regionalne suradnje najzainteresiranijih zemalja
teško će se odgovoriti na pitanja potencijalne podkapacitiranosti i povezane
upitne isplativosti.
Kopneni ili plutajući terminal
Važan detalj za uspješnu realizaciju projekta je svakako i vrijeme
jer složeni geopolitički odnosi ne dopuštaju više odgađanja i neodlučnost te će
se ili stvari ubrzati i realizirati u kratko vrijeme ili LNG terminala u
Hrvatskoj neće uopće biti. Upravo zato je Vlada RH u proljeće 2016. donijela
odluku o dvofaznosti projekta i hitnim koracima za realizaciju projekta u prvoj
fazi kroz plutajući terminal za što su kasnije 2016. zatražena i sredstva EU. Dva
su osnovna razloga zbog kojih je realizacija kopnenog terminala stavljena u
drugu fazu – neusklađenost kapaciteta i veličine kopnenog objekta sa trenutnim
tržišnim potrebama i drugo – potrebno vrijeme za njegovu realizaciju.
Sve te
činjenice stvaraju okolnosti u kojima svaka rasprava oko projekta koja oduzima
vrijeme za poduzimanje konkretnih koraka u stvari najviše radi za ishod bez
terminala. Bez terminala koji je po nekim tumačenjima protuzakonit i
protunarodni, ali isto tako bez terminala koji bi donosio mnoge prednosti i
razvojne mogućnosti. To bi moglo značiti i da ćemo po inerciji trošiti naftu
dok god nam budu dopustili, a onda ćemo od susjeda kupovati čišće gorivo pod
uvjetima kakvi nam se nametnu.
Utjecaj na okoliš
Dakle, LNG terminal bi se po mom mišljenju trebao smatrati
dobrodošlim i strateškim projektom, no naravno, njegov utjecaj na okoliš treba
svakako uzeti u obzir. Upravo zato sam i javno iznio prigovor prema tehnološkom
rješenju uplinjavanja ukapljenog prirodnog plina uz upotrebu mora i
elektrolitički generirane oksidacijske tvari za zaštitu od bioobraštaja. U
Studiji utjecaja na okoliš navedena tvrdnja kako se utjecaj tehnologije
uplinjavanja na okoliš može smatrati zanemarivim držim neutemeljenim. U ovim
slučajevima se zbog visoke razine nesigurnosti i niske razine znanstvenog uvida
nužno nameće primjena načela predostrožnosti
kao alata za sprječavanja mogućeg štetnog utjecaja na okoliš.
Ovaj svoj
stav sam iznio i na okruglom stolu „Štete od korištenja morske vode i spojeva
na bazi klora u radu LNG terminala“ održanom 5. ožujka 2018. u Omišlju.
Zahtjev za nužnom
izmjenom tehologije uplinjavanja ukapljenog prirodnog plina na način da se
koristi tehnologija bez aktivne oksidacijske tvari, formuliran je u amandmanu
Mosta NL, koji je zajedno s druga dva predlagatelj zakona odbio. Šteta, jer
prihvaćanjem ovog prijedloga nestao bi glavni okolišni razlog za protivljenje
projektu.
Na koncu, u javnim nastupima spominjao sam i dodatne
gospodarske i sinergijske učinke LNG terminala, ali tek u fazi kopnenog
terminala. Naime, velika rashladna snaga nudi potencijal sinergijskog
povezivanja s odgovarajućim proizvodnim ili termoenergetskim objektima kakvi bi
mogli nastati uz kopneni terminal.
Povezivanja objekata u kojima nusproizvod
ili čak otpad jednih (niskotemperaturna rashladna energija!) predstavlja
rješenje drugih (potreba za hlađenjem) donosi velike koristi za obje strane.
Ova se mogućnost teško može realizirati za vrijeme plutajućeg terminala no bez
nužne prve faze teško da će biti kopnenog terminala pa nekorištenje ove
prednosti kopnenog ne može biti razlog za odbijanje plutajućeg.
Primjedbe
Objavi komentar