Zašto u vladinoj Zelenoj knjizi ima najmanje zelene energije?

Energetika je zastupljena u svim sektorima društva. Pored svima znane struje, ili električne energije koja građanima i privredi dolazi putem elektroenergetskog sustava, energija je u raznim oblicima nužna u transportu, industriji, poljoprivredi, turizmu, komunalnim djelatnostima.

Može se slobodno reći, nema niti jedne djelatnosti bez energije. Energiju poznajemo i koristimo u raznim oblicima, poput struje, raznih naftnih derivata, prirodnog plina, topline, ali i drvenih cjepanica i peleta. Uostalom i hrana je energija jer sadrži tvari iz kojih će metabolizam osloboditi energiju potrebnu za život. Jedan gospodarski sustav svoje energetske potrebe namiruje iz različitih izvora, koje možemo odmah podijeliti u neobnovljive – sva fosilna goriva (ugljen, nafta i prirodni plin) te obnovljive kao Sunce, vjetar, hidroenergija, biomasa, geotermalna energija.

Prve zovemo neobnovljivima jer je njihov nastanak jednokratan i tijesno povezan uz brojne procese formiranja Zemlje te sasvim sigurno ne očekujemo da bi se u neko ljudsko vrijeme mogli ponoviti. Samo je riječ o tome jesmo li pronašli neko nalazište i koliko je bogato pa se govori o terminu poznatih rezervi nafte, plina i ugljena. S druge strane obnovljivi izvori su više-manje stalno na raspolaganju, tekuća voda, sunčevo svjetlo, vjetar, plima i oseka te se obnavljaju kroz sadašnje pojave, sve pogonjene, izravno ili neizravno Suncem.

Jedino je geotermalna energija specifičan oblik obnovljive energije jer je nepovezana sa Suncem. Prema službenom državnom izvješću Energija u Hrvatskoj 2016., u Hrvatskoj je 2016. potrošeno ukupno 405,34 PJ (Peta ili 1015 Joule) raznih oblika primarne energije. To je 112,6 TWh ili 112,6 milijardi kWh ili nešto više od 10 miljuna tona ekvivalentne nafte, kako je kome zornije. Od toga iznosa, na obnovljive izvore uključujući velike hidroelektrane, drvo i biomasu te ostale obnovljive izvore pripada 32,3%, dok je sav ostatak vezan na fosilna goriva.

Zašto je važno pitanje udjela obnovljivih izvora u ukupnim energetskim potrebama jednog gospodarskog, ujedno uvijek i društvenog sustava? Odgovor je - zbog sve očitijeg fenomena globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, što pogađa više ili manje cijeli svijet. To je pak dovedeno u izravnu uzročno-posljedičnu vezu sa zasad nezaustavljivim rastom koncentracija takozvanih stakleničkih plinova u atmosferi, o čemu postoji vrlo snažno znanstveno suglasje (http://www.ipcc.ch/).

Uz metan, dušični oksidul, i brojne druge veće molekule, u ovoj skupini kao prvi navodi se ugljični dioksid, poznati produkt oksidacije svake organske tvari, odnosno goriva, bilo u kotlu, peći, motoru, plinskoj turbini ili pak metabolizmu živog svijeta. Baš taj ugljični dioksid, četvrti plin u atmosferi po množini skočio je s 330 ppm (milijuntnih množinskih udjela) na 405 ppm. U tom periodu je globalna potrošnja primarnih oblika energije porasla više nego duplo, s dominantnim udjelom fosilnih goriva bogatih ugljikom.

Ovaj porast koncentracije ugljičnog dioksida tumači se poremećajem globalne bilance ugljika jer sva ostala vegetacija svijeta i fotosinteza što se u njoj zbiva nije u mogućnosti konzumirati ugljični dioksid koji čovjek ubrzano izgaranjem oslobađa. Stoga višak ugljičnog dioksida zaostaje u atmosferi, te ga ima sve više. Atmosferu svi dijelimo, no bilancu emisija vodi svaka država, na temelju brojnih podataka o potrošnji energenata, o industriji, prometu, poljoprivredi, otpadu, a na koncu i podatke o kvaliteti pokrova tla, odnosno apsorcijskom kapacitetu vegetacije.

Stoga je poznato koliko koji sektor doprinosi emisijama stakleničkih plinova, odnosno gdje je prostor za poboljšanja, za popravak bilance i stvaranje uvjeta za održivi razvoj. Prema zadnjem nacionalnom izvješću koje smo po tom pitanju isporučili međunarodnoj zajednici (https://www.mzoe.hr/doc/sedmo_nacionalno_izvjesce_Republike_Hrvatske_prema_okvirnoj_konvenciji_un-a_o_promjeni_klime.pdf) na energetiku Republike Hrvatske se odnosi 75% antropogenih emisija stakleničkih plinova pa taj sektor predstavlja značajan prostor za smanjenje emisija na što smo se obvezali ratifikacijom Pariškog sporazuma.

To su razlozi za ulaganje napora u smanjivanje emisija stakleničkih plinova, što se u sektoru energetike uz povećanje energetske efikasnosti najbolje provodi povećanjem udjela obnovljivih izvora energije, jer energija Sunca ili vjetra nema ugljični otisak. Sad se možemo vratiti natrag na strukturu hrvatskog energetskog sektora, ovaj put što se tiče proizvodnje električne energije. Od ukupno proizvedenih 12,91 TWh električne energije, svega 12,68% je proizvedeno iz obnovljivih izvora energije, izuzevši velike hidroelektrane. U odnosu na prethodnu 2015. time je ostvaren rast proizvodnje iz obnovljivih izvora od svega 4,9%, što je značajno manje od europskih 12,5% ili svjetskih 17%. Drugi hrvatski problem je neobična struktura obnovljivaca, čak 63% se odnosi na energiju iz vjetra, a tek 4% na solarnu fotonaponsku energiju.

Ostatak se odnosi na energiju iz bioplina i biomase. Sjetimo li se zemljopisnog položaja Hrvatske – što su prijašnji stratezi očito zaboravili, tim više čudi tako mali iznos od 65,5 GWh električne energije proizvedene iz fotonaponskih instalacija 2016. godine u Hrvatskoj. To je tek 0,51% ukupne proizvedene električne energije u Hrvatskoj, ili svega 0,05% fotonaponske električne energije generirane u Europi. Analiziraju li se europske zemlje po pitanju obnovljive energije iz Sunca, slabašnu poziciju Hrvatske najbolje predočuje vrijednost iskazana po glavi stanovnika. Hrvatska tako ima tek 14 fotonaponskih kWh po stanovniku, dok je EU prosjek preko 200. Čak i daleko sjevernije zemlje imaju desetak puta više od nas, dok su Italija i Grčka, sa preko 350 kWh po stanovniku godišnje.

Stoga jasno je, s korištenjem sunčeve energije kao obnovljivog izvora bi se moglo i moralo bitno brže, posebno jer su investicijski zahtjevi sve niži te posve moguće napuštanje dosadašnjeg modela poticanja. Naime, cijene fotonaponskih instalacija su toliko snižene da sve što sustav treba jest otvoriti mogućnost brzog i jednostavnog priključivanja na energetsku mrežu uz dvosmjerno brojilo energije. Potrošači postaju proizvođači i na ovaj način se bez velikih poteškoća i ugroze stabilnosti mreže može pokriti do 10% potrošnje električne energije.

Preneseno opet u brojke, to bi značilo povećati fotonaponske kapacitete za preko trideset puta, što bi se uz dobre zakonske preduvjete moglo ostvariti u kratko vrijeme. Takva jednostavna transformacija energetske strukture Hrvatske imala bi sasvim konkretne posljedice na nacionalnu bilancu stakleničkih plinova, smanjujući emisije iz energetskog sektora za gotovo pet posto. No, kamo će ići hrvatska energetska politika? Može li se to iščitati iz Zelene knjige – Analize i podloge za izradu energetske strategije Republike Hrvatske, koju je resorno ministarstvo uputilo u javnu raspravu? Svakako se radi o vrijednom skupu informacija i promišljanja, no očita je vrlo skromna ambicioznost u pogledu postizanja ciljeva održivog razvoja.

Prezentirane projekcije broja stanovnika podrazumijevaju potpuni izostanak uspjeha eventualne pronatalitetne politike, jer se brojke do 2050 kreću između 3,18 i 3,36 miljuna stanovnika. Nešto između bržeg ili malo manje brzog odumiranja nacije. Ovaj nedostatak razvojne vizije i hrabrosti kod naručitelja – državne administracije ostavio je autorima da sami definiraju projekcije pa su se odlučili za strogo realistični, u stvari pesimistični pristup.

Jer, nije li zadatak svake strategije ocrtavati odlučnost i opredjeljenje za potrebne promjene a nipošto samo simulacija varijanti spontanog razvoja postojećih loših trendova? Lošim trendovima suverena država strateški pristupa te znajući što želi mijenjati i kamo želi stići nalazi prikladne, odnosno najbolje načine. Što se tiče energetskih projekcija, dokument razmatra novih 1000 MW fotonaponskih panela u razdoblju do 2030. godine. Nije li i to skromno ako se zna da je u svijetu 2017. godine u obnovljive izvore energije investirano više nego dvostruko u odnosu na fosilne i nuklearne izvore energije?

I ne radi se nužno o velikim i dugotrajnim investicijama, nego brojnim manjim jedinicama, u vrlo izvjesnoj realizaciji potrošača koji ovako postaju i proizvođači, na korist sebi, ali i čitavom sektoru energetike. Zanimljivo je da Zelena knjiga veliku pozornost posvećuje i gospodarenju otpadom, prezentirajući ga uglavnom kao značajan potencijalan izvor energije. On to i jest, posebno u duhu kružnog gospodarstva i sedmog EU programa za okoliš čemu su dodijeljena posebna poglavlja. Međutim, uz sav taj uvod i okolišanje, sve se svelo na jedno – potencijalnih milijun tona goriva iz otpada pristojnog energetskog potencijala.

Na žalost, autor zadužen za ovo poglavlje ipak ne poznaje principe kružnog gospodarenja otpadom. Ne zna da najvrjednije tvari za spaljivanje jesu ujedno i najvrjednije za recikliranje, ali da se opća društvena korist očituje ne samo kroz to da se recikliranjem materija čuva - umjesto spaljivanjem uništava (odnos prema resursima), nego i da je energijska ušteda recikliranja nekoliko puta veća od pridobive korisne energije spaljivanjem.

No, ovo su tek podloge i analize te je za nadati se kako se neće ponoviti strateško planiranje u energetici i okolišu od prije desetak godina kada je kao cilj o udjelu obnovljivih izvora energije do 2020. postavljena vrijednost koja je praktički već bila postignuta. Na zgražanje mnogih, i doma i izvan Hrvatske.

Objavljeno u: Glubus, br. 1459, str. 34-36.

 Ilustracija: Facebook